Svakoj operi treba uvertira.

— Neko Nekad.

Nije ni prošla, a 2019. godina je bila veoma izazovno poglavlje mog (dosadašnjeg) života. Od kraja 2018. kao da mi je pod kožom neko strujanje, treperenje, isčekivanje. Koga? Čega? Ne znam, ali ga osjećam, pod kožom u kostima. Znate li taj feeling?

Šta talasi donose?

Kao da sjediš na obali mora, osjećaš vjetar koji donosi talase i prosto znaš da je sljedeći talas veliki – kreće se pravo ka tebi, preplaviće te, ali ga ne vidiš jer su ti oči zatvorene. Ali osjećaš ga, zar ne? Strujanje, huk, njegovu moć i svoju nemoć, slanoću i miris mora. Šta donosi? Šta će za sobom ostaviti, smeće ili darove? Da li će te potopiti ili će se razbiti o tebi, kao o stijeni? Očigledno je, nosi promjene. Na bolje il’ gore, vidjećemo. Preostaje samo čekanje te izvjesne neizvjesnosti, jer talas obali mora doći, ali sve u svoje vrijeme.

A vrijeme bezmilosrdno leti.

Šta mislite, da li nam okrugle brojke na rođendanskoj torti donose krizu, preispitivanje prethodog? Ove godine je na mojoj trebalo da stoji brojka 29, ali odavno ne praktikujem svijećice. Čudna je to stvar – sa skoro 30 godina života nemam osjećaj da sam postigla previše po nekim opšteprihvaćenim standardima. Stekla sam visoko obrazovanje jer je to bila „a thing to do“ a ja sam voljela i željela da učim.

A šta ako fakultet nije moja životna misija?

Sad se razmišljam šta sam stvarno naučila i koliko sam bila fokusirana na ono što učim. Šta mi u biti znamo kad biramo koji fakultet ćemo upisati, koji su nam aršini i zašto mislimo da znamo koja je naša profesija, u čemu smo dobri i koji posao odgovara našim sposobnostima, potencijalima, ličnosti, itd?

One of the kind

A možda fakultet i nije za nas – možda u nama čuči vrhunski zanatlija – stolar, krojač, ili nešto slično. Kao da smo postali društveno uslovljeni da je visoko obrazovanje obavezno i da smo svi rođeni da budemo pravnici, ekonomiste, menadžeri, politikolozi i šta sve već. A često nismo ni to za šta smo se obrazovali. Mnogo više smo od toga. Ti si rođen(a) da budeš ti, ja sam rođena da budem ja. Kalup nam nije isti, u tome je ljepota

Ko odlučuje koliko i šta je dovoljno?

I dalje me vodi neki nemir, te nisam dovoljno naučila i toliko je znanja koje nisam ni susrela. Naučila sam mnogo o tome šta se ne smije, ne bi trebalo ili nije poželjno, da svako ima svoje mišljenje i da je kritika, rijetko kad konstruktivna, osnova (skoro) svakog razgovora. Iskreni komplimenti i pohvale skoro su isčezle. A najgori smo prema sebi.

Da li se plašimo otkriti sebe?

Da li se ikad zapitaš zašto je to tako? Zašto se ne posvetimo upoznavanju i njegovanju nas samih kao što to radimo sa drugima u našim životima? Da li se plašimo šta ćemo otkriti i da smo drugi da li bi bili prijatelji sa samim sobom? Kad si poslednji put upitao/la sebe kako si? Šta je ono zašto zbog kog ustaješ iz kreveta svakog jutra, koje te inspiriše, pokreće i daje snagu da nastaviš? Teška pitanja koja nikako sebi da postavimo.

Uvijek treba početi od sebe.

Krenite korak po korak. Ne morate videti čitavo stubište. Samo napravite prvi korak.
– Martin Luter King

Počni od sebe – pojavi se kakav/a jesi – bez osude, bez očekivanja, bez predznanja, ili nečeg drugog. Pojavi se spreman(a) da prihvatiš ono što jesi, da njeguješ i razvijaš ono što želiš sačuvati i da mjenjaš ono što želiš. Niko to ne može učiniti bolje od tebe – jer te niko ne može poznavati koliko to ti sam(a) možeš. Pojavi se i daj sebi priliku i vrijeme da oslušneš i čuješ šta ti tvoje ja govori. Pojavi se i počni, baš tako (ne)savršen(a) i jedinstven(a) kakav jesi.

KAD AKO NE SAD?!