Radost uživanja u procesu

U utorak, 25. febuara 2020. Lutajući psiholog navršava 5 mjeseci postojanja. Pokrenula sam ga na 6. godišnjicu od diplomiranja, na svoj omiljeni dan, srijedu.

Po glavi mi se vrzmala ideja članke objavljujem srijedom i subotom. Ponekad mi je to uspjevalo, ponekad ne. A opet kad pogledam – postigla sam više nego što sam od sebe očekivala, za mnogo manje vremena od očekivanog.

Za 22 nedjelje postojanja bloga – objavila sam 32 članka, i 3 zasebne stranice. I u svakom od njih – po komadić duše ostavila (nisu horokusi, HP fanovi ne brinite). Šta sam to naučila? Svašta nešto, ali sada ču podjeliti 5 lekcija – ideja vodilja.

5 lekcija koje sam naučila pisajući blog

Prvi korak je jedan od najtežih.

Nekom će zvučati smješno – ali ja sam 3 godine nagovarala i odgovarala sebe od započinjanja bloga na kojem bih pisala o psihologiji, knjigama, iskustvima tokom rada u pozorištu i kulturi. A nikako se nisam pokretala. Uvijek bih našla neki razlog da odložim, da sama sebi otežam, ubjeđivala se da je to preteško za mene, da nisam dovoljno digitalno pismena i sl.

Pretposljednjeg dana marta 2019. upoznajem jednu vrijednu, zvrcavu, dobru vilu koja mi je rekla i praktično pokazala koliko sve ovo može biti lako, “učljivo” i primjenjljivo. I još me mnogo čemu uči, a nekako najviše o tome šta sve mogu, ako zakoračim izvan komfor-zone.

Sve ideje ostvare se dvaput

U mom workbook-u za NLP Practitioner piše sljedeće:

Tog 30. marta sam u gornjem desnom uglu jedne stranice mog notesa za edukacije, drhtavo i neuredno zapisala riječi Lutajući psiholog sa upitnikom.

Ovo sam relativno skoro shvatila, jer sam to potpuno nesvjesno uradila. Pronašla sam tu bilješku sasvim slučajno, tražeći jednu informaciju prije nekoliko dana.

Od tog momenta u martu, trebalo mi je skoro 6 mjeseci da uvjerim sebe da to nije bauk, da mogu učiti kroz rad i proces, da niko (mimo onog poganog perfekcioniste u meni) ne očekuje da bude savršeno od samog početka. Da nemam u sebi sve što je potrebno da vodim ovaj blog – ne bi mi to bio san.

Prepoznaj, prihvati i poštuj svoju jedinstvenost

Pišeš duge rečenice, postovi su ti predugi, previše teksta, previše si nježna, to i to nije baš profesionalno, ne pominji Hari Potera toliko – sve su to neki od (netraženih) savjeta koje sam za ovih 5 mjeseci čula.

Tu je još jedan, koji sam pročitala mnogo prije početka ovdje i koji me je dugo blokirao da uopšte i pišem. Išao je nešto ovako – Be unique; pa 10ak pravila o tome kako da budeš jedinstven na isti način kao 10 miliona drugih blogera. Neko sam ko godinama piše raznorazne tekstove za druge i za razne svrhe. U tome volim pratiti data pravila, strukture, itd.

Naletjevši na jedan od videa Neil Pattel-a koji daje savjete o pisanju članaka (linkovaću ispod), naučila sam mnogo o strukrurisanju članaka i ostale tehnikalije. Najznačajniji savjet za mene – bio je make your own rules and follow them. Jedno od mojih pravila jeste da koristim tačno onoliko riječi koliko meni treba da bi rekla ono što za reći imam.

Sve je lakše kad znaš svoje zašto

Dok ti ovo pišem, preplavljuje me neopisiv talas zahvalnosti i emocija. U drugoj polovini 2019. zakoračila sam u jednu važnu avanturu, čiji je cilj bio da odgovori na ova pitanja, koja sam u svom prvom postu opisala:

Kao da sjediš na obali mora, osjećaš vjetar koji donosi talase i prosto znaš da je sljedeći talas veliki – kreće se pravo ka tebi, preplaviće te, ali ga ne vidiš jer su ti oči zatvorene. Ali osjećaš ga, zar ne? Strujanje, huk, njegovu moć i svoju nemoć, slanoću i miris mora. Šta donosi? Šta će za sobom ostaviti, smeće ili darove? Da li će te potopiti ili će se razbiti o tebi, kao o stijeni? Očigledno je, nosi promjene. Na bolje il’ gore, vidjećemo. Preostaje samo čekanje te izvjesne neizvjesnosti, jer talas obali mora doći, ali sve u svoje vrijeme.

To je bila avantura pronalaska mog zašto – uz pomoć knjiga Simona Sineka. Za mene je to otkriće i kompas, i brod i sidro u avanturi zvanoj život. I nešto što svakom, iz dubine srca, preporučujem. Svoje zašto sam pronašla i tu avanturu sam dokumentovala na blogu kroz seriju od 3 članka (linkovaću ih ispod). Danas poslije življenja svog zašto proteklih mjeseci, izjavu sam malo preoblikovala (ideja je ostala ista, riječi su “zeru” drugačije). Ona sada glasi:

Uživaj, igraj se i istražuj – ništa nije zapisano u kamenu

Najomiljeniji način našeg mozga da uči je kroz igru.
Diane Ackerman

Jedan od izazova koje sam sebi postavila početkom 2019. jeste da iskusim nove stvari i uživam u procesu – bez pretjeranog razmišljanja i planiranja do najsitnijeg detalja. Jednostavnije rečeno, da fokus prebacim sa kraja na proces, sa detalja na širu sliku.

Pominjala sam da su perfekcionizam i imposter syndrom nešto sa čim se stalno borim i skoro uvijek su mi u grlu. Polako učim da dam sebi vremena koliko mi treba da donesem odluku, bez impulsivnosti – racionalno i argumentovano.

James Clear kaže da ako zaista želimo naučiti o nekoj temi – da učimo druge o njoj; napišemo knjigu na tu temu; držimo predavanja/radionice; napravimo proizvod ili čak kompaniju. Kroz svaku objavu i članak na Lutajućem, djeljeći znanje sa tobom kako da upoznaš sebe – ja u stvari upoznajem sebe, otkrivam i razvijam svoje potencijale, i aktivno radim na svom ličnom razvoju.

Koji su dalji planovi za TWP?

Jednog dana napisaću potpunu priču o samom nazivu bloga. Iza njega se krije toliko toga, ali za sad dovoljno je ono što sam ranije pominjala. Elem, shvativši da sam prvobitni godišnji cilj koji sam postavila za LP ostvarila (IG post o tome), javio se momenat panike – šta sad, kako dalje?

Naročito što je i 7 mjeseci prije planiranog početka rada na sajtu – sajt postao stvarnost. Tako da je preseljenje tamo jedna od aktivnosti koje su u toku. Voljela bih to ostvariti do dana kada će blog proslaviti 6 mjeseci postojanja, ali no pressure.

Teme o kojima ću pisati biće kao i do sada vezane za sve što je vezano za našu psihu i život. Uz koji upliv sa preporukama knjiga i recenzijama istim. Pisaću i djeliću stvari koje nam svima mogu pomoći da pronađemo ono od čega nam duša pleše, a srce drnda. Djelićemo znanje, mudrost i inspiraciju, svakog dana, po zeru više.

Zaključak

Ovo bi bilo 5 od brojnih lekcija koje sam naučila u posljednje vrijeme. Svaka od njih ima za mene veliku ličnu vrijednost, ali i uopštene su toliko da većini mogu biti korisne.

Nije mi lako ograničiti se je jer ja dišem i živim onaj stalni #podjelimoznanje koje ćeš naći na skoro svim mojim IG postovima. Najvažnije je da sam aktivno počela živjeti svoje zašto – svoju svrhu i da svijetu dajem onaj doprinos koji želim.

Nisam niti mi je cilj biti svačija cup of tea, i da samo jedna osoba pročita moje riječi i primjeni bar 1 stvar u svom životu – ja sam zahvalna, srećna i zadovoljna.

Svakim danom, koraci iz zone komfora ka zoni rasta malo su lakši, jer znam da ne koračam uzalud. Hvala ti na čitanju, na podršci izrečenoj ili prećutnoj, i na tome što mi daješ prostor da živim svoje zašto.